Jedan od najznačajnijih crnogorskih pesnika. Od detinjstva prepušten sam sebi (u ratu je izgubio sve što se izgubiti moglo), od sudbine dodatno nagrađen tuberkulozom, pisao je o životu bez šminke, drsko i muški. Ono malo vremena, što je uspeo da ukrade bolnicama, proveo je po kafanama, uvek raspoložen za šalu i dobro društvo. Na pitanje kakav je uticaj imala bolnica za plućne bolesti na njegov život, jednostavno je rekao:
-Nikakav, ja sam umirao đe sam stizao.
Dječak je ubio lastu, a ostali dječaci su povikali:
- Umrijeće ti majka! Ko ubije lastu, umrijeće mu majka!
- Ja nemam majku - rekao je Dječak.
- Onda će ti umrijeti otac.
- Nemam oca.
- A brata, sestru?
- Nemam ni brata ni sestru.
- Nemas bas nikoga?
- Nikoga.
Dječaci su se zbunili. Kakva nesreća može da snađe nekoga ko je vec toliko nesrećan?
Tišina je potrajala dugo, a onda se oglasi Dječak milujući svoju žrtvu u kojoj više nije bilo ni dana, ni sunca, ni cika.
-Žao mi je laste - rekao je tiho.