Sjedio je tako, kao i obično, na gomili kamenja. I to na najprometnijem putu. Najviša, sedma ruka, čvrsto je držala komad smrdljivog sira. Ponovo su ga opile tuđe životne priče, poput najžešćeg alkohola. Prinio je sirac ustima i odgrizao poveliki komad. Ipak, to ga je držalo trijeznim.
Osma ruka, sada fantomska, jako ga je mučila. Kao da ga svrbi, a nje nema na mjestu gdje je nekad bila. "Proklete da su Suđenice i blizanci!" pomislio je. Ipak, nisu se podnosili, s obzirom na to da je baš on kvario to što su one planirale. Samo jednom su ga prevarile. Poslale mu blizance, a on, hoće da čarka. Magija ga ošinula i ruku mu odnijela. Tada je i dobio ime koje i dan danas nosi. Tada je izgubio osmu ruku. Prošlo je mnogo vremena od tada. Promjenili su se ljudi, vrijeme, čak i pejzaž. Međutim, nešto je ostalo isto... Životne priče raznog naroda i dalje su ga opijale, poput najjače rakije...
Mmmmmmmmmmmmmmmmm...
Slatki miris nečijeg života dopirao je do njegovih nozdrva kao miris svježe ispečene pite ispod sača. Zagolica mu nepce i kao da lagano skliznu niz grlo. Ali znao je on da tu nešto nedostaje... Neki sastojak... Sklopio je svoja preotala tri para dlanova i rune na njima ispisaše volju, način i zamisao. Slučajni prolaznik ni sanjao nije, kako će samo da se promjeni njegova sudba...
Radovan: MILUNKAAAAAA!
Milunka: Šta je Radovane, šta s' dereš k'o da si izaš'o iz ustanove?
Radovan: Milunka, ne'š mi vjerovati, idem ti ja putem, sve gledam da l' nema kakav grab da se osječe u šumi, kad ono ispred mene nešto se cakli. Ja malo zagledam, kad ono dukat jebote, dukat čitav! Zagrizem, kad stvarno zlato!
Milunka: IJU! Crni Radovane, šta će to biti?
Radovan: Biće da će da dođe Lacio. Ili još bolje... Brondbi.
Milunka: Jebala te kladionica, daj to 'vamo! Ovo će da bude u fond za školovanje.
Radovan: Školovanje koga?
Milunka: Pa... Ovaj... Imam vijest za tebe...Pisano za takmičenje o fantastičnim bićima perom istrgnutim iz osme ruke Sedmoručnika.