Svi mi ponekad imamo periode u kojima se loše osjećamo. Bilo da su takva osjećanja prouzrokovana lošim danom na poslu, ili školi, krizom u vezi, ili nesrećom u ljubavi, ona se neizbježno moraju nekada pojaviti. I upravo tada svako od nas ima određenu muziku koju sluša. To nije neka brza muzika, uz koju se može plesati, već muzika koja odgovara našim trenutnim osjećanjima. Blagi ritam tonova, koji miluju čula i na muzičkom platnu slikaju naš bol klize kroz vazduh tako umilno i lako, a opet tako tužno i nemilosrdno. Tada srce boli, duša plače, a naše biće se potpuno prepušta patnji, kroz koju se pročišćuje. Ova muzika ne čini stvari boljima, niti će nama pomoći da se osjećamo bolje, a ipak je slušamo, jer nas nekako "dira u srce", odgovara našem raspoloženju, i našoj sujeti. Kako jedan veliki pisac nekada davno reče:
"Dakle, voli patnju. Nemoj joj se odupirati, nemoj bježati od nje. Okusi kako je ona u dubini slatka, predaj joj se i nemoj je primati s mržnjom. Tvoja mržnja je to što ti nanosi bol i ništa drugo. Patnja nije patnja, smrt nije smrt, ako ih ti ne učiniš time."
Samim tim naš um se oslobađa, i u tim trenucima neposredno poslije slušanja, mi smo potpuno slobodni svih predrasuda, i svog bola koji nam je do sada zamagljivao vid, i možemo doći do konačnog ili privremenog rješenja naših problema.
